Svak’ priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po meri svojih nasleđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja, i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svak’ nosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti slobodno da priča.
Ivo Andrić, O priči i pričanju
Učimo decu da paze šta govore, da se izvine kad pogreše, da pažljivo biraju reči, a često i mi odrasli zaboravljamo koliko svaka reč ima snagu. Ona može da uteši, da ohrabri, ali i da povredi.
Jedna pohvala može osnažiti dete da poveruje u sebe i pokuša još jednom, dok jedna nepažljivo izgovorena uvreda može zauvek obeshrabriti. Međutim, ono što je nekada ostajalo unutar kuće, škole, pa i ulice, danas, zahvaljujući internetu, putuje mnogo dalje. Reči više nisu samo prolazne – one ostaju zapisane, umnožene i dostupne svima.
Govoreći o bezbednosti dece na internetu, najčešće se stavlja akcenat na tehničke mere zaštite – podešavanja privatnosti, prijavljivanje sadržaja, ograničavanje vremena pred ekranom. Sve je to važno. Ali podjednako je važno naučiti decu da jezikom grade siguran prostor, u suprotnom gorepomenute mere bezbednosti neće biti dovoljne.
Ukoliko želimo da internet bude bezbedno mesto za decu, moramo da počnemo od jezika. Od načina na koji se mi odrasli obraćamo deci, komentara koje ostavljamo na mrežama, primera koji pokazujemo.
Nekada je uvreda bila šapat u hodniku. Danas može biti status na društvenim mrežama, komentar ispod fotografije ili poruka u grupi – vidljiva desetinama, pa i stotinama ljudi. Razlika je ogromna: ono što je nekada bilo ograničeno na mali krug, sada može postati javna sramota koja ostavlja dugotrajan trag. U digitalnoj komunikaciji nema neutralnih poruka. Čak i neverbalna komunikacija može da povredi. Lajk može da znači odobravanje uvrede. Šer može da proširi poniženje. Tišina može da izgleda kao podrška nasilniku.
Opasnost jezika nije samo u uvredi. Jezik koji se plasira u medijima vrlo često je i manipulativan – pažljivo oblikovan da izazove emociju, da nas navede na određeno mišljenje ili da uveća strah i nepoverenje. Upravo zato je veoma važno učiti decu da jeziku pristupaju kritički, da ne prihvataju svaku rečenicu zdravo za gotovo, da znaju da razlikuju činjenicu od mišljenja, istinu od propagande. Time ih ne učimo samo bezbednoj onlajn komunikaciji, već i tome kako da budu slobodni i odgovorni građani.
Ipak, jezik nije samo opasnost, on je i prilika. Jedna reč podrške može nekome vratiti veru u sebe. Jedno jednostavno „Kako si?” može otvoriti prostor za iskren razgovor, a iskrena pohvala može nekome popraviti ceo dan. U tome je njegova moć: rečima možemo raniti, ali isto tako možemo lečiti.
Reči imaju težinu. One oblikuju svet u kojem živimo – i onaj stvarni, ali i onaj u digitalnom prostoru. Zato je odgovornost nas odraslih da pokažemo deci kako se jezikom stvara oruženje u kojem vlada poštovanje, a ne strah. Ako njima govorimo uvredljivo, ne možemo očekivati da oni na internetu šire podršku. Ako se pred njima podsmevamo drugima, oni će to usvojiti kao meru ponašanja. Deca ne obogaćuju svoj rečnik samo iz knjiga i medija, već iz naših primera prvenstveno.
Reči su možda najlakše oruđe koje imamo, ali upravo zato i najopasnije ako ih koristimo nepromišljeno. Zato birajmo pažljivo: da našim rečima gradimo mostove, a ne zidove.
Jer, kako narodna poslovica kaže: „Jezik kosti nema, ali kosti lomi”.
Piše: Marija Mišić